Vijesti
Slova
Piše: Mehamed Berbić
-Halo! Gospođo Mahmutović, ja sam prevodilac Marka Norta, novinara jedne američke televizije. Gospodin Nort snima film o Srebrenici. Mi smo se raspitali, i preporučili su nam da potražimo vas - službeno je zvučao glas iz telefonske slušalice.
-Čuli smo da ste u srebreničkoj tragediji izgubili dvojicu sinova i muža. Vratili ste se u svoje mjesto, i bilo bi zanimljivo da napravimo priču o vama. Snimićemo vas kod kuće.
Habiba Mahmutović, u Srebrenici poznatija kao Biba, ovakve je pozive imala  svakoga dana. Kad' približi jedanaesti juli, zovu je i više puta dnevno. Nije odbijala novinare. Došli bi,  porazgovarali s njom, popili kafu. Onda bi uključili kamere i mikrofone, ona bi ispričala svoju uobičajenu priču, spakovali bi se i otišli. Znala je da od svega nema neke koristi, ali joj bude lakše kada svoju  nevolju, barem nakratko, istrese iz duše. Rekla je i ovima da dođu.


Muhamed Berbić



Onda su zvali iz Općine. Dobro je poznavala tog službenika.
-Sutra će nam doći predsjednik, biće na dženazi, pa smo htjeli da obiđe i jednu povratničku  porodicu, da vidi kako se živi. Najbolje je da dođemo kod tebe, jer si se ti zaista vratila, a umiješ i pričati. Samo, molim te - spustio je glas - nemoj biti previše oštra. Znam da je bilo problema u vezi sa onim paketima hrane, ali ćemo sve riješiti kad prođe ova frka. Nećemo valjda predsjednika opterećivati našim glupostima. Sutra oko deset smo kod tebe.
Uvijek je ovako oko jedan'estog. Eto, već je podne, a još nije stigla otići svom Nidi na mezar. Inače, svakoga dana se uskim puteljkom spusti do Potočara i već  na kapiji prouči fatihu hiljadama smirenih nevinih duša. Onda se uputi do mjesta gdje je prije deset godina ukopala mlađeg sina. Kosti su pronašli u nekoj masovnoj grobnici blizu Zvornika. Obiđe oko mezara, ukloni poneku vlat trave  ako se od juče pomolila iz zemlje, pomiluje bijeli nišan... Pogleda, i svaki put se strese kada pročita na kamenu ispisano, a za nju nevjerovatno:
MAHMUTOVIĆ NIHAD 1977-1995. 
Obično ostane do ikindije, isplače se, i onda polahko krene u samoću svoje velike kuće. Vratila se malo nakon što je ukopala Nidu. Za Midhata i Fadila još ništa ne zna. Komšije i rođaci se raspršili po svijetu. Ponekad neko od njih nazove i dođe, ali ih se malo vratilo. Ona nije htjela nigdje. Više nikome ne treba, a za nju na ovom svijetu već dugo nema važnih ljudi. Još samo da sazna istinu o ovoj dvojici, i nije joj krivo ni umrijeti. Danas stvarno neće stići otići na mezarje!
U razmišljanju  je opet prekide zvonjava telefona. 
-Đe si Bibo, šta radiš! 
Prepoznala je Mejrin glas. Do ove nesreće su živjele tu, zajedno, kuća do kuće. I Mejra je ostala bez dvojice sinova i muža. Njoj je srećom ostala živa kćerka, koja  ide u školu u Sarajevu. Zbog te, sada već djevojke, Mejra je i ostala živjeti u izbjeglištvu. Kaže, ne želi žrtvovati jedino preostalo dijete. Habiba joj ne zamjera što se nije vratila.
-Sutra ću ja, Bibo, na dženazu, pa ću navratiti i gore kući. Doći će sa mnom i neke  Sarajke, moje nove kone. Hoće na skup i usput da vide odakle sam. Nego znaš - malo je usporila - napravi kakvog ručka, da se ne vrate gladne, sramota je, pa ću se ja tebi odužiti.
Bibina kuća je već odavno postala glavno svratište za sve koji su prognani, a nisu se vratili u selo. Dođu, parkiraju skupocjeni automobil u njenu avliju, obiđu svoje ruševine, uberu koju zavičajnu šljivu i jabuku, i onda kod Habibe na kahvu. Neki ostanu i na ručku. Pohvale se kako dobro žive tamo gdje su, pokazuju fotografije djece i tek kupljenih kuća u Americi i stanova u Austriji. Odlazeći, ne zaborave napomenuti kako joj se dive da može živjeti  među „njima“. Obično se oproste riječima da se oni nikada ne namjeravaju vraćati. 
Habiba  ravnodušno sasluša te priče. Ne pozavidi svojim dojučerašnjim komšinicama kada umjesto mahrame na njihovim glavama vidi moderno uređene frizure, i ne žali što se i ostali nisu vratili. Njen život se svakako završio u julu  devedeset i pete. Postoji  još samo zato da bi saznala šta se desilo sa starijim sinom Midhatom i kućnim joj domaćinom, njenim čestitim Fadilom.
Akšam je učio kada se telefon opet oglasio.
-Ja sam iz nevladine organizacije „Dijalog“- govorila je, prema glasu bi se reklo, mlađa ženska osoba. -Mi realizujemo projekat „Pomirenje među žrtvama rata, budućnost i perspektive“, i pripremila sam za vas poseban anketni listić. Trebate mi, ovako telefonski, odgovoriti na nekoliko pitanja o mogućnostima suživota  sa drugim nacionalnim grupama u konfliktnim područjima, konkretno u Srebrenici - nabrajala je nepoznata djevojka.
-Nemam ti se ja dijete s kim ni svađati ni miriti. Živim ovdje sama bez Srba i Bošnjaka. A budućnost? Kakvoj se budućnosti može nadati starija žena koja je izgubila više od dvadeset muškaraca iz porodice? 
Uspjela je zaspati negdje oko ponoći. Odjednom se našla na skoro pokošenoj livadi u rodnom selu, preplavljenoj gomilom ljudi koji su sakupljali sijeno. Prepoznala je oba brata. I Hasan i Šaban su vilama u snažnim rukama zabacivali sasušenu travu na vrh stoga. Otac je kao i uvijek bio gore i naređivao. Osjetila je žeđ, i odjednom je ugledala svog Nidu kako nosi bardak s vodom. 
-Majko - doviknuo joj je! 
Spustila je vile na tlo i žurno krenula prema njemu, nestvarno lijepom i nasmiješenom. I baš kada ga je htjela zagrliti, naglo se probudila i uočila da je bjelina još jednog jedanaestog jula potpuno osvijetlila sobu.
Prvi su došli novinari. Propitivali su je o onome što se desilo tog ljeta. 
-Izgubila sam dva sina i muža. Midhat je imao dvadeset godina, a Nihad nije bio ni punoljetan. Oteli su ih iz mojih ruku - pričala je bezbroj puta ponovljeno. Ustala je, otvorila ormar, izvadila drveni mač, klizaljke, dvije školske sveske, i sve to, kao najveće blago poredala ispred sebe.
-Ovim su se oni nekada igrali. 
Nidin kontrolni rad iz matematike, učiteljica je crvenom olovkom ocijenila čistom peticom.Vođa ekipe je panično rukom sugerisao kamermanu da to sve snimi. Suze su joj nadolazile, a njihova lica su izgledala sve zadovoljnija. Imali su priču! 
-Jedina utjeha bila bi nam kada bi uhapsili i osudili one što su ih pobili - završila je. 
Stranci su sakupili opremu i odlazeći joj rekoše da će se vidjeti na mezarju.
Prije predsjednika stigoše krupni mladići u tamnim odijelima, sa slušalicama u ušima. Pregledali su kuću, i onda, zajedno sa Habibom su izašli da dočekaju kolonu automobila. Prepoznala ga je sa televizije. Kada su se rukovali, odjednom su njih dvoje ostali u obruču brojnih novinara i ljudi iz obezbjeđenja. 
-Recite mi majka kako živite, dobijate li kakvu pomoć, brine li ko o vama - pitao je skrušeno?
-Dobro je, ako se tako može reći - odgovori Habiba primjećujući u gomili uznemireno lice onog općinara, koji joj je nešto očima pokušavao reći. 
-Mi zaista činimo sve da pomognemo i porodicama šehida i povratnicima i ostalim socijalnim kategorijama - govorio je političar, više se obraćajući kamerama nego njoj. Blicevi su sijevali, novinari su je opet nešto pitali...
Ubrzo se u njenoj avliji ponovo čuo samo ptičiji cvrkut.
Mejra je vikala na stotinu metara od kuće. 
-Bibo, eto nas! 
Dolazila je grupa od pet žena prekrivenih mahramama. Crvene u licu i zadihane, zadovoljno se dokopaše hladovine na klupama ispod grožđa. Dok je  Mejra   novim komšinicama pokazivala ruševine svoje kuće, Habiba je već postavila jelo.
-Lijepo vam je ovdje, samo brate daleko. Nemate dobrog puta, prodavnice, škole... Gdje se liječite - pitala je jedna gošća iz Sarajeva?
-Ja ipak ne bih ovdje mogla živjeti - dodade  druga. 
-Joj, nećemo stići da uberemo koju krušku, da ponesem djeci - zabrinuto će treća.
-Bibo, mi smo pričale - nastavi Mejra - da ti nešto nađemo da se smjestiš i ti tamo kod nas u Sarajevu. Što ćeš ovdje sama? Kad Srebrenica ne treba drugima, ne treba ni tebi!
-Ako igdje išta na ovome svijetu pripada meni, to su ova kuća, ovo parče zemlje i ovaj komadić neba iznad - prekide je Habiba. -Ovim su putevima hodali moj čo’jek i moja djeca, i nigdje ne osjećam da sam bliže njima. Ovdje će me neko jednom pronaći, kada se moja duša bude pridružila njihovim.
-Hej, zakasnićemo u Potočare - viknu jedna od žena.
  
Biba se kroz tihu gomilu probila do Nidinog mezara. Svakome ko bi upitao, objasnila je šta joj je osamnaestogodišnji mladić koji tu leži. Dodala bi da traži još jednog sina, muža, braću, sestriće… Klanjala je podne i skoro da nije čula govore koji su na raznim jezicima dopirali iz blizu postavljenog zvučnika. Tek bi na glasno “el-fatiha”, podigla šake. Kada su preko ruku okupljenih počeli stizati  tabuti, sklonila se da ne smeta.
 
Na samom izlazu prepoznala je novinara koji je jutros bio kod nje. Mahnuo joj  je. Upravo je zvao svog urednika i obavijestio ga da je napravio odličan posao. Dobio je pohvalu. 
Mejra i njene prijateljice su u gomili autobusa tražile svoj. Policajci su rastjerivali masu, praveći prolaz za one iz prvih redova. U uniformama, neki od njih su joj izgledali tako poznato, da je pomislila da ih je vidjela na istom mjestu i prije dvadeset godina. Kolona crnih automobila konačno krenu prema Bratuncu za zavijajućim vozilom koje je krčilo put.
Mezarje se ispraznilo i potočarska dolina se opet bijelila od nišana. Jasno se primjećivao poveći smeđi džep od svježe zemlje nabacane na mezarove tek ukopanih, obilježene zelenim bašlucima. Izgledalo je kao da je cijeli svijet  završio ovdje u Potočarima, a kažu da se nije smirilo još mnogo ubijenih. 
Vraćajući se i prilazeći kući, Habiba se po običaju okrenula i vidjela da su skoro svi otišli. Neki će možda doći i iduće godine? Ona će, opet sutra!