Društvo
Slova
Piše Mehmed Pargan

Hladno jutro 5. aprila 2017. godine podsjeća na ono kišno i krvavo proljeće 1992. godine, kada su jedinice JNA, paravojne formacije i lokalni zločinci zauzeli Zvornik, ubijajući civile i paleći pred sobom porodične kuće i vjerske objekte. Kiše su lile dok smo po šumama oko Zvornika pokušavali naći sigurnost, potpuno zbunjeni i uplašeni. Radijske vijesti bile su pune nekih informacija o „Zelenim beretkama“ koje se kriju po tim istim šumama, u kojima smo mi, bez ikakvoga oružja i opreme, bez zaliha hrane, pokušavali izbjeći scenarij koji se već bio desio okupiranoj i etnički očišćenoj Bijeljini. Naravno, lažne informacije o „Zelenim beterkama“ bile su dobro osmišljeno opravdanje pokretača rata za zločine koji će uskoro biti počinjueni širom Bosne i Hercegovine. Time su poslali poruku da će kazniti samo one koji se suprotstavljaju i organizuju, čineći inertnim svoje buduće žrtve. Naivno smo vjerovali da nas niko neće dirati, jer nikome ništa nismo skrivili. Sa tim uvjerenjem mnogi civili su ubijeni na svome pragu, bez objašnjenja i bez riječi. Nekima se za trag ne zna do danas, neki su u svojim kućama spaljeni, a mnogi su u masovnim grobnicama za kojima se još traga. Nažalost, oficijelna politika u bh. netitetu RS nije se nikada distancirala od zločina i Genocida, šaljući time zabrinjavajuće i upozoravajuće poruke, u kontinuitetu.
Ovih dana, kada se puni četvrt stoljeća od tog dolaska paravojnih formacija iz Srbije, a za njima (ili pred njima) jedinica JNA, teško je a ne sjetiti se najmanje 2.010 bošnjačkih civila Zvornika koji su ubijeni, neki na svome pragu, neki u streljačkom stroju. U jednom danu je ubijeno više od 750 civila Bijelog Potoka, Klise, Đulića, Kaludrana, Sjenokosa... I do sada u Bosni i Hercegovini još uvijek niko nije osuđen za taj zločin. Neke presude, ne zna se po kojoj nadležnosti, donesene su u Beogradu, ali one su samo dovele do svođenja ovoga zločina na krivnju nekoliko marginalnih ličnosti, iako je potpuno jasno da takav zločin nije mogao biti počinjen bez sudjelovanja svih nivoa srpskih vlasti. Dakle, Beograd je osuđujući pet-šest osoba, skinuo teret odgovornosti sa JNA, sa Srbije i zvanične politike koju je vodio Slobodan Milošević. Ali, čak i u takvom scenariju, u Beogradu su otvorene neke teme koje će zauvijek ostati u povijesti. Ispričana je priča o okupaciji Zvornika, dokumentovani su neki zločini, rasvijetljene neke civilizacijske sramote...
Pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu suđeno je za nabijanje na kolac Abdulaha Buljubašića Bubice. Ovaj zločin, koji su počinile srpske paravojne jedinice, angažirane od strane JNA, nezapamćen je u novijoj povijesti i jedinstven je u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. Ovaj slučaj zaslužuje da bude zasebno tretiran pred domaćim sudovima, ali i pred organizacijama koje se bavi istraživanjem ratnih zločina. 
Portal Podrinje.Online pokreće inicijativu da se u Zvorniku podigne spomenik bošnjačkim civilnim žrtvama zločina. Spomenik treba biti upozorenje i opomena da se zločini nikada nikome ne ponove. Spomenik treba simbolizirati nabijanje na kolac, ukazujući na strahote kojima su ovdašnji Bošnjaci bili izloženi tih dana 1992. godine. U Zvorniku također treba ustanoviti manifestaciju koja bi podsjećala na te dane kada su bošnjački civili nabijani na kolac. 
Proteklih godina je, pred kolektivnu dženazu u Gornjoj Kalesiji, organizirana manifestacija sjećanja na zločine u Zvorniku, ali ona nije dovoljno rasvijetlila sve počinjene zločine. Aktivnosti su svođene na dženazu, dok su razvijanje kulture sjećanja, dokumentovanje zločina i njihovo istraživanje, nekako ostajali u drugom planu.
Četvrt stoljeća nakon ovih zločina Bošnjaci Zvornika očekuju i od aktualnih vlasti u ovome gradu da se distanciraju i ograde od svih zločina i da dopuste podizanje spomen-obilježja civilnim žrtvama zločina. Znak dobre volje bio bi davanje jednoj zvorničkoj ulici imena ubijenog novinara Kjašifa Smajlovića. 
Čekamo taj znak dobre volje. A čekamo i inicijative bošnjačkih političkih predstavnika.