Društvo
Slova
Na 25. godišnjicu ubistva novinara Kjašifa Smajlovića, objavljujemo njegove posljednje izvještaje i priču o njegovom životu i novinarstvu.
“Čujem njihove korake, dolaze prema dopisništvu, bojim se da je ovo moj posljednji izvještaj”, zadnje je što je zvornički novinar javio dopisništvu Oslobođenja. Svog posljednjeg jutra, svjestan da je “usamljen” u gradu ispunjenom zloglasnim arkanovcima, javio se tuzlanskom uredu. Noć ranije, dok je spremao porodicu na bijeg iz grada, sinu Nedimu nagovijestio je svoju smrt.




O istrajnosti Kjašifa Smajlovića i njegovom ubistvu, primjeru brutalnosti rata prema novinarskoj profesiji, danas se ne izučava na studijima novinarstva, u Bosni i Hercegovini nema spomenika na kojemu je ispisano njegovo ime niti se po njemu išta zove. Njegove kolege i porodica govorili su za Mediacentar o životu, ljubavi prema profesiji, principima kojih se držao i tragu koji je za sobom ostavio Kjašif Smajlović.
Prvi novinar u Zvorniku
Zilha i Mustafa Smajlović iz Tokoljaka kod Srebrenice imali su četiri sina i četiri kćerke. Kjašif Smajlović rođen je 1940. godine, u osnovnu školu do četvrtog razreda išao je u Krndiće, a do osmog u Srebrenicu, kao i ostala braća i sestre.
Prve tekstove pisao je kao srednjoškolac, 1960. godine u Zvorniku, za novine Zadrugar i tuzlanski Front Slobode. “Otac se protivio njegovim početnim novinarskim poslovima, a kasnije je bio ponosan”, kaže njegov brat Sakib Smajlović, penzionisani novinar iz Srebrenice.



U Zvorniku su šezdesetih godina osnovane novine Glas sa Drine koje su djelovale pri Socijalističkom savezu, a čiji je prvi urednik i novinar bio Kjašif Smajlović, prethodno kratko vrijeme knjigovođa u firmi koja se bavila trgovinom. Iz tog je grada već poteklo nekoliko novinara koji su radili u drugim gradovima, ali je Kjašif Smajlović, prisjećaju se njegove kolege, bio prvi novinar koji je pisao iz grada na Drini.
“Kjašif je prvi novinar u Zvorniku, uvijek se to znalo. To je bilo veliko. Ljudi su to gledali k’o predsjednika opštine”, kaže Mensur Krndić, bivši tonski majstor Radija Zvornik, pokrenutog u novembru 1976. godine.
Glas sa Drine izlazio je svake dvije sedmice, početkom sedamdesetih i kao prilog Oslobođenja, što je i za jedan i drugi list značilo veću vidjivost. Još veći poticaj razvoju novinarstva u Zvorniku bilo je otvaranje dopisništva Oslobođenja u gradu u kojem je tek osnovan radio i koji je u to vrijeme bio mali centar kulturnih dešavanja, obavezna stanica na putu između Sarajeva i Beograda.
Kjašif Smajlović ostavio je Glas sa Drine i postao dopisnik Oslobođenja iz zvorničke regije. Radio je svoj posao predano. Kemal Kurspahić, glavni i odgovorni urednik Oslobođenja od 1988. do 1994. godine prisjeća se susreta sa Kjašifom na sastancima dopisnika u redakciji u Sarajevu sedamdesetih godina.
“Kjašif je bio čovjek od malo riječi ali potpuno posvećen svom poslu: govorio je o svojim iskustvima o tome koja vrsta dopisničkih tekstova doprinosi većoj prodaji novine u malom gradu”, kaže Kurspahić.
Na proputovanjima za Beograd ili iz Beograda, prisjeća se Kurspahić, nikada nije propustio da svrati kod Kjašifa Smajlovića.
“Ti su naši mali razgovori nekako uvijek imali dva dijela: najprije – razmjenu informacija o tome šta je novo u redakciji i na čemu tih dana Kjašif radi, a onda – obični ljudski razgovor uz čašicu za šankom hotela ‘Drina’. U tim razgovorima najviše je pričao o porodici, o svojoj djeci, čijem se obrazovanju posvetio s potpunom očinskom ljubavlju. Ja – iz svojih razgovora s Kjašifom – znam da je i sva njegova posvećenost poslu uvijek bila dio njegove brige za vlastitu djecu i njihovo dobro”.
Kjašifova kćerka Alma Kapetanović u Sarajevu živi još od osamdesetih kada je otišla na studije. Kao djevojčica, imala je važne zadatke nedjeljom.
“Redakcija Glasa sa Drine bila je u našoj kući. Pamtim tetka Gina kuca, a brat i ja smo nosili filmove da se izrade kod Ivice i Fakete”.
Nerviralo ju je kao djevojčicu što njenog oca često nema kod kuće: “Bila sam ljubomorna kad kaže da ima troje djece – Alma, Netko i Glas sa Drine ili Oslobođenje ili novinarstvo. To mu je bio smisao života”.
Otac ju je učio važnosti obrazovanja, čitanja knjiga i lične nadgradnje u znanju.
“Govorio je: ‘Ja sam jedan od rijetkih koji radi posao koji voli’. To je bio način života. Mi smo trpili i bili ljubomorni, ali to je bio odgovoran posao”, prisjeća se Alma Kapetanović, “Nije puno pričao, a jako je volio društvo, imao je puno prijatelja i uvijek je znao na nekom šarmu rješavati stvari. Na to sam iznimno ponosna. Radio je sam, ali je imao saradnike i davao je prostor mlađima”.
Izvještaji zvorničkog dopisnika, u Oslobođenju obično potpisani kao “Kj. S.” ili “Kj. Smajlović”, bile su novosti o školstvu, kulturi, lokalnoj privredi, sportskim događajima i nesrećama, ali i o neobičnim ljudima.
“’Kjašifova teritorija’ je, osim Zvornika, uključivala i Bratunac, Vlasenicu i Srebrenicu. Bio je poštovan u svakom od tih mjesta a među svim dopisnicima Oslobođenja izdvajao se po posebnoj brizi za prodaju lista na njegovom području: dnevno je pratio i znao koliko je primjeraka gdje prodano a koliko ostalo i razvio je nepogrešiv osjećaj da procijeni koji će od njegovih tekstova povećati prodaju i radio je s prodajnom službom na dnevnom prilagođavanju tiraža tom očekivanom povećanom interesovanju”, kaže bivši glavni i odgovorni urednik te novine i dodaje da je Kjašif tako doprinio da je na njegovom području remitenda bila niža nego bilo gdje drugdje u Bosni i Hercegovini.
Kjašifov učenik, kako se naziva Sead Hambiralović, zvornički slikar i novinar, predratni urednik lista Tvornice glinice Birač, kaže da je Smajlović ostavio nemjerljiv trag za sobom i da je njegova posvećenost profesiji do posljednjeg trena više od hrabrosti.
“Oslobođenje je bilo sistem i pojaviti se u listu…to je bilo veliko”, kaže on, “Pravila koja sam naučio od Kjašifa, držao sam ih se. On kad radi, imao je zasukane rukave, uvrne cigaru, napući usne, to je bio ritual, magija od posla. Od njega sam naučio najmanje tri teksta po stranici, to su bila sveta pravila novinarstva, ajde reci u pet rečenica šta si mislio, naslovi, podnaslovi, antrfile…”
Mirjana Mićić, novinarka iz Zvornika, koja je i danas dopisnica BN televizije iz tog grada, prisjeća se sedamdesetih i osamdesetih godina kada je studirala novinarstvo i pisala svoje prve tekstove.
“Uvijek sam se divila Kjašifu Smajloviću. On je meni bio uzor. Prvi put sam shvatila šta je novinar kad sam vidjela Kjašifa. On kad mene pohvali, ja tri dana lebdim”, kaže ona, “Žao mi je što je tako završio”.

Početak rata i pad Zvornika

Tekstovi s potpisom Kj. Smajlovića s početka 1992. godine, kada se već uveliko ratovalo u Vukovaru, kuhalo u medijima i zatezalo među ljudima širom Jugoslavije, a najviše u BiH, prenosili su dešavanja iz opštine Zvornik koja je sa svojih šezdesetak sela imala oko 80.000 stanovnika.




“Kjašif je, u jednom od događaja koji su ubrzali raspad Jugoslavije, pokazao i kako dopisnik iz malog mjesta može da napravi izvještaj o velikom događaju: Bilo je to onda kad je Miloševićev režim uveo embargo na uvoz i izvoz za Bosnu i Hercegovinu. Kjašif je tog dana prebrojao kamione zaustavljene na granici BiH i Srbije sa obje strane Drine; razgovarao je s vozačima i napisao istoga dana izvještaj o tome koje sve robe, i u kojim količinama, ostaju blokirane na granici i kako će se to odraziti na lokalnim tržištima. Bio je to primjeran izvještaj o tome kako se ‘visoka politika’ prelama preko leđa ‘malog čovjeka’”, prisjeća se Kemal Kurspahić.
Neki od Smajlovićevih posljednjih članaka, osim izvještaja o zategnutim političkim odnosima između lokalnih vladajućih stranaka SDS i SDA, bile su i priče o socijalno ugroženim slučajevima, nepovoljnim cijenama stanarina u gradu, privrednim poteškoćama i, naprimjer, o planovima za uspostavljanje putničkog željezničkog saobraćaja do Tuzle.



Posljednji tekst Kjašifa Smajlovića objavljen u Oslobođenju

Dvije sedmice pred početak rata u Zvorniku, dopisnikovi izvještaji iz toga kraja govorili su, osim tekućih političkih tenzija, i o planovima za sadnju duhana i čišćenju jezera. Bilo je i članaka o sastancima intelektualaca u gradu, proširenom strahu među sugrađanima, iseljavanju Srba, a posljednjih dana Smajlovićevi izvještaji su opisali prijetnje koje su stizale dopisništvu Oslobođenja.
U izdanju novine od 8. aprila Smajlović je javio da se i Zvornik dijeli, a dan kasnije da su zarobljena četiri arkanovca. Istog dana i kratki izvještaj da je Željko Ražnatović Arkan dao ultimatum da se preda oružje “ili će Zvornik biti druga Bijeljina”.
Tadašnji glavni i odgovorni urednik Oslobođenja prisjeća se posljednjih izvještaja zvorničkog dopisnika i principa koje je pratio. Na primjeru teksta objavljenog pod naslovom ‘Zarobljena četiri arkanovca’, Kurspahić kaže da podnaslov: “Zarobljenici izjavili da su u Zvornik stigli da spriječe naoružavanje muslimanskog naroda u ovom kraju” bolje od svega govori kakav je čovjek i novinar bio Kjašif Smajlović.
„Upečatljiv je po tome što pokazuje koliko je Kjašif bio posvećen pravilima novinarske profesije, na primjer – onom da treba čuti i ‘drugu stranu’. On je bio vođen principima čistog profesionalizma koji traži od novinara da čitaocu saopšti sve činjenice i svakako sasluša i “drugu stranu”, i zato je zabilježio i šta kažu oni koji su došli kao prethodnica strašnih zločina i čije će jedinice samo dan kasnije zvjerski likvidirati i njega samoga”.  
Mensur Krdić, tonski majstor Radija Zvornik i urednica Gordana Imširović-Mandić emitovali su otvoreni program tih dana. Svaka bitna vijest koja je pristigla poslana je slušateljima. Građani su dolazili i tražili razglas za okupljanja na kojima su poručivali da ne žele rat, prisjeća se on. Bilo je napeto. Urednica radija pozivala je građane da brane svoj grad.
“Ona je pozivala građane i ‘sve one koji vole ovaj grad’ da idu na Debelo Brdo (sjeverno od Zvornika op. a.) i brane grad. Već 8. aprila Gordana nije mogla da izađe iz kuće”, prisjeća se Krndić koji je tog zadnjeg dana bio sam u prostorijama radija, “Goca je bila izuzetno dobar i cijenjen novinar”.
Zbog svoje posvećenosti profesiji i sugrađanima, Gordana Imširović Mandić bila je među brojnim istaknutim osobama iz Zvornika za čiju se sudbinu nije znalo. Novinar Hasan Hadžić u članku za Dane pisao je da je urednica, koja će u povijesti novinarstva ostati zapamćena po javnom pozivu: “Građani Zvornika, zlikovci dolaze, izađite da branimo svoj grad i svoju djecu!”, jedva uspjela da se spasi.
Krndić se prisjeća kako je 8. aprila u prostorijama radija bio sam, bez urednice za koju je kasnije saznao da je bila silom spriječena da dođe. Mnoge njihove kolege mnogo ranije su prestali da dolaze na posao.
“Bio sam u radiju, puštao sam muziku. Nije bilo nikog. Osmog aprila negdje oko 11 došao je Kjašif u radio. Pita gdje su novinari. Imali smo dogovor da se prekida program ako se zarati, ali nije bilo nikog. Kad je bio kod mene u režiji, bio je nervozan. Uđe u studio da nešto kaže, pa odustane. Preko puta ode u redakciju. Pušio je puno. Bio je puno nervozan taj zadnji dan. Rekao sam mu da ostane, ‘zajedno smo jači’, ali rekao je da mora ići da pošalje za Oslobođenje”.
Nedim Smajlović prisjeća se svog posljednjeg susreta s ocem.
“Zadnji put sam ga vidio 8. aprila ’92. oko 19.30. Došao je kući da se presvuče i večerao je. Izveo me napolje, vjerovatno da majka ne bi čula, ili mi je htio razgovorom u četiri oka dati do znanja koliko je stanje u Zvorniku bilo loše. Pitao me šta planiram, odgovorio sam mu da ću najvjerovatnije ići prema Kula Gradu što je odobrio rekavši da je dobra ideja. Onda sam ja njega upitao Šta će biti s tobom? Pogledao me i stavio svoju desnu ruku na moje rame i rekao Svašta se ovde dešavalo zadnjih nekoliko dana, a istina će se saznati kad mene moje kolege pronađu, zagrlio me i rekao Samo im nemoj živ u ruke”.
Suprugu i sina ispratio je preko zvorničkog željeznog mosta, a onda se vratio u dopisništvo Oslobođenja, i na koncu im dospio, kažu izjave rijetkih svjedoka, živ u ruke. Devetog aprila. Prije toga se javio kolegici u Tuzli, sekretarici Sevleti Ahmedinović koja je zapisala njegov posljednji izvještaj. “Požuri, Sele, primi ovu vijest! Idu prema dopisništvu…”
Dosadašnjim pravosnažnim presudama za ratne zločine u Zvorniku utvrđeno je da se srpska teritorijalna odbrana, uz paravojne formacije iz Srbije, početkom aprila pripremala za preuzimanje teritorija na granici. Iako su još bili u toku razgovori između SDA, SDS-a i JNA o sprječavanju eventualnog napada, 3. aprila je iz grada otišao dugačak konvoj Srba, a dva dana kasnije mobilisan je srpski TO u skladu s naređenjem srpskog Kriznog štaba.
“Otprilike u to vrijeme u opštinu su počele da pristižu paravojne snage, među kojima su bili 'Beli orlovi', 'Žute ose' i 'Crvene beretke'. Pozvao ih je Branko Grujić, predsjednik Kriznog štaba Zvornika, koji je kasnije, odlukom predsjedništva bosanskih Srba od 17. juna 1992., postao član Ratnog povjereništva u Zvorniku. Dana 5. i 6. aprila 1992., pripadnici srpske policije i paravojnih snaga – uglavnom arkanovci – postavili su barikade po cijeloj opštini, policija je podijeljena po nacionalnom  principu u skladu s depešom Momčila Mandića, a srpski pripadnici SJB-a Zvornik premjestili su se u Karakaj, gdje je bio srpski Krizni štab”, dio je presjeka dešavanja urednika iz BIRN-a BiH Denisa Džidića, na osnovu sudskih presuda vezanih za Zvornik.
“U noći 7. aprila SDA je takođe podigla barikade na mostu koji povezuje Zvornik sa Srbijom. Kada je 8. aprila 1992. počela pucnjava, barikade su privremeno uklonjene, te su stotine Muslimana i Srba otišle iz opštine. Srpskim civilima je rečeno da postoji plan da budu pobijeni, a neke su pripadnici srpskih paravojnih snaga prisilili da napuste svoje domove. Istoga dana pripadnici raznih srpskih snaga – policije, TO-a, JNA i arkanovaca – izveli su napad na Zvornik, koji je, barem djelimično, počeo sa teritorije Srbije. Desetine Bošnjaka su ubijene u napadu, među njima, najveći broj civila. Nakon što su srpske snage preuzele vlast, na stotine civila bosanskih Muslimana je napustilo ovo područje, dok su drugi zatočeni, redovno premlaćivani, mučeni i ubijeni”.

Ko će javiti?

Tokom 24 godine koliko je trajala potraga za posmrtnim ostacima Kjašifa Smajlovića, porodica i prijatelji dolazili su do različitih verzija o tome šta se desilo s njim. Dugo se smatralo da je bačen u krečanu, što bi značilo da neće imati dostojnu sahranu.
Sin Nedim, koji se nakon pada Zvornika nalazio sa druge strane Drine, u Malom Zvorniku, poslije nekoliko dana je saznao da je njegov otac ubijen, što je uspio da javi redakciji Oslobođenja. Nekoliko dana nakon pada Zvornika, u grad se moglo ući, pa je Kjašifova supruga, prisjeća se Alma Kapetanović priče svoje majke, otišla nazad u grad da potraži supruga ili da sazna bilo kakvu informaciju, ali su joj pojedini prolaznici već izražavali saučešće zbog njegove smrti.
“Brinuli smo što je prestao da se javlja, i nadali se da se sklonio negdje na sigurno, sve dok me 25. aprila na redakcijski desk nije nazvao njegov sin Nedim da mi kaže kako mu je otac ubijen. Pokušao sam da ga utješim s tom nadom da je možda negdje na sigurnom, ali rekao je kako je porodici dvoje ljudi potvrdilo da su vidjeli kako ga mrtvog iznose iz dopisništva”, kaže Kemal Kurspahić.



Kjašifova kćerka Alma Kapetanović, koja je sa suprugom tokom rata bila u Kreševu, za očevu smrt saznala je, kaže, na najokrutniji način, zbog nedostatka telefonskih veza.
“Slušajući vijesti na TV-u. I danas mi u glavi odzvanja glas spikera Branka Klubičke koji je u Dnevniku rekao da je potvrđena informacija da je novinar Oslobođenja Kjašif Smajlović ubijen u Zvorniku. Pala sam, za mene se srušio svijet”.
A 26. aprila u svijet je otišla vijest, Oslobođenje je javilo: “Ko će javiti: Ubijen dopisnik”, a u redakciji u Sarajevu održana je komemoracija ubijenom kolegi.
Vijesti iz zvorničke regije, koliko ih je bilo, dalje je za Oslobođenje većinom javljao novinar iz Tuzle, Vehid Jahić, koji je godinama poslije objavljivao rijetke informacije koje su postojale o ubistvu njegovog kolege.
“Za samo nekoliko mjeseci ubijanja i progona u okviru ‘etničkog čišćenja’ po Bosni i Hercegovini nije bilo nikakvih uslova za novinarski rad niti su novinari mogli prelaziti na ‘drugu stranu’. Mi smo neka svjedočenja o tome šta se događa dobijali u razgovorima s prognanima i izbjeglima, u susretima sa stranim novinarima i diplomatima koji su bili svjedoci nekih od epizoda ‘etničkog čišćenja’, a taj svoj ograničeni uvid u dnevna događanja dijelom smo nadoknađivali objavljujući izvještaje s lica mjesta svjetskih agencija”, prisjeća se bivši glavni i odgovorni urednik Oslobođenja.
Godinama poslije, porodica i kolege su se raspitivali i pokušavali doći do bilo kakvih informacija o tome šta se tačno desilo sa Kjašifom i gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci.
“Posle smo se naravno raspitivali od ljudi koji su mogli vidjeti ubistvo i čuli da prvo je mučen, ustvari udarali su ga po glavi i tijelu pisaćom mašinom i onda su dva puta pucali u njega, izvukli ga ispred dopisništva”, kaže Nedim Smajlović, “Na stolu i po cijelom birou je bilo tragova krvi i ostala je jedna cipela i krvav trag kako su ga vukli napolje. Identifikacija je to potvrdila jer je glava bila smrskana do te mjere da se dijelovi lobanje nisu mogli spojiti, a i nedostajala je gornja vilica. Lijeva noga mu je bila slomljena, a po izjavi identifikacionog tima povrede lobanje su mu nanesene tupim predmetom”, kaže Nedim Smajlović.
Zvornički umjetnik i novinar Sead Hambiralović kaže kako je nakon rata dobio pismo iz Njemačke, nepotpisano, u kojem je anonimni pošiljalac opisao mučenje koje je preživio Kjašif Smajlović koje je čuo dok se nalazio u blizini.
“Nepotpisano, anonimno, pismo, koje završava sa ‘tako je ubijek tvoj prijatelj Kjašif Smajlović’. Čovjek je bio u nekom podrumu blizu zgrade dopisništva Oslobođenja. Vidio je ili čuo kad Kjašifa izvode, čuo je njegove posljednje riječi: ‘Nemojte, imam ja djecu’. Onda je rafal uslijedio”, priča Hambiralović. “Zar je moguće takvog novinara ubiti?”

Neprocesuiranje zločina i tužilaštvo

“Tog jutra, 9. aprila, kad su paravojne snage iz Srbije - već ozloglašene po zločinima što su ih počinile u Vukovaru i na drugim stratištima u Hrvatskoj - prelazile Drinu i počinjale svoj krvavi pir po Zvorniku, Kjašif se javio regionalnom dopisništvu u Tuzli i dok je sekretarici Sevleti Mujkić predavao kratak posljednji izvještaj o padu Zvornika, rekao joj je kako se boji da dolaze i po njega. ‘Čujem im korake’. Na njeno pitanje zašto i on nije izbjegao na sigurno, odgovorio je: ‘Zato što sam novinar’”, priča Kemal Kurspahić.
“Taj njegov, savršen po samopoštovanju novinara, odgovor pred bliskom smrtnom opasnošću bio je i velika moralna obaveza i inspiracija za sve nas u Oslobođenju da i pod najtežim uslovima svakodnevnog terora, iz atomskog skloništa potpuno uništene zgrade na prvoj liniji odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine, nastavimo proizvoditi list svakoga dana troipogodišnje opsade”.
Haški tribunal je za zločine na području Zvornika osudio samo dvije osobe – Momčila Krajišnika i Biljanu Plavšić, rukovodeće osobe na političkom nivou u Republici Srpskoj 1992. godine. Ti zločini stavljeni su na teret i Slobodanu Miloševiću i Željku Ražnatoviću Arkanu, ali su obojica umrli prije donošenja presude, kaže Denis Džidić iz BIRN-a BiH, organizacije koja više od deset godina prati suđenja za ratne zločine.
“Najveći broj predmeta procesuiranih za područje Zvornika, desio se pred Višim sudom za Beogradu. Ovaj sud je osudio Branka Grujića, predsjednika Kriznog štaba Zvornik, na šest godina zatvora za zločine u tom gradu. Fond za humanitarno pravo u svojoj analizi navodi niz nelogičnosti u vezi s ovim postupkom”, kaže Džidić, “Fond je također istakao da je Grujiću izrečena neobjašnjivo mala kazna. U Srbiji je također procesuirano nekoliko pripadnika Žutih osa za zločine u Zvorniku, kao i drugih osoba, ali su osuđeni na prilično male kazne zatvora. Kada govorimo o Sudu BiH, bio je veći broj manjih predmeta vezan za zločine u Zvorniku – ono što je interesantno vezano za ove postupke jeste da je bio veći broj oslobađajućih presuda“.
Posmrtni ostaci Kjašifa Smajlovića pronađeni su u Zvorniku nakon više od 24 godine od njegovog ubistva. Pronađena tijela u masovnoj grobnici su bila u crnim vojnim vrećama koje je koristila bivša JNA.
Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, je rekao da je ubistvo novinara Kjašifa Smajlovića obuhvaćeno u predmetu u Posebnom odjelu za ratne zločine, koji se odnosi na ratne zločine na području Zvornika, a koji je u radu i u fazi je prijave, a u kojem je među žrtvama i Smajlović.
“U vezi sa masovnom grobnicom Kazanbašča, na navedenoj lokaciji su pronađeni posmrtni ostaci 15-ak žrtava sa područja Zvornika, odnosno tijekom probnog kopanja, u proljeće 2012. godine, pronađeni su posmrtni ostaci tri tijela, a tijekom ekshumacije koja je provedena u jesen 2016. godine, pronađeno je još 11 tijela”, kaže Grubešić.

‘Zato što sam novinar’

Svjestan opasnosti i svoje izvjesne smrti, Kjašif Smajlović odlučio je ostati u Zvorniku i javiti posljednje vijesti. 
“Kjašif je bio mnogo, mnogo više nego što govori činjenica da je bio prvi novinar koji je ubijen u Bosni i Hercegovini na samom početku rata. Zašto nije otišao iz Zvornika kad i drugi i kad je nadolazeće zlo postalo očigledno? Na to pitanje odgovorio je on sam u trenucima kad je preko dopisništva u Tuzli slao svoj posljednji izvještaj Oslobođenju: 'Zato što sam novinar'. Mogao je otići kad i njegova porodica. Da je to učinio, niko mu ne bi mogao ništa zamjeriti. Otići prije dolaska ubica i zločinaca nije kukavičluk”, rekao je Mehmed Halilović, bivši novinar Oslobođenja, “Ali, Kjašif je napravio izbor kakav bi malo ko od nas mogao učiniti i kakav niko od njega ne bi mogao tražiti. Odlučio je ostati i izvještavati“.
Brutalno ubistvo Kjafiša Smajlovića, njegov životni put i stradanje puni su simbolike i, smatra Borka Rudić iz Udruženja BH Novinari, omogućavaju sagledavanje novinarstva u njegovoj suštini borbe za istinu i individualne hrabrosti.
“Na simboličkoj ravni, stradanje Kjašifa Smajlovića je bilo ciljano ubijenje istine i sprečavanje svake mogućnosti da se ta istina širi kroz medije. Humanistička i empatijska strana novinarstva, kakvu je njegovao i primjenjivao u svom radu Kjašif Smajlović je za mene arhetipski princip na kojem bi trebala počivati naša profesija i danas”, kaže ona.
Sakib Smajlović, danas penzionisani novinar koji je počeo da piše prateći svog brata, kaže kako je Kjašif ušao u legendu jedne profesije koje, zapravo, skoro pa više i nema.
“Odnos novinarske zajednice prema moralnoj zaostavštini i profesiji koju je ostavio Kjašif Smajlović, glavni je razlog pisanja knjige o mom bratu. Ni na jednim novinarskim skupovima, fakultetima žurnalistike, ne spominje se Kjašif, a malo je medija koji se sjete godišnjice njegove smrti. Kjašif je 2. oktobra 2016. godine našao konačan smiraj, i bojim se da će time, zauvijek biti zaboravljen”.
Kjašifov sin Nedim kaže kako se novinarstvo u BiH više ne čini velikim kao nekada i kako novinari ne njeguje sjećanje na svog kolegu.
“Mogao je onda izaći kao i mnogi drugi, ali nije, jer nije htio da izda svoju profesiju i novinarstvo a njega su gotovo svi izdali”, kaže on, “Ali, ponosam sam na mog oca, on je moj heroj”.

Dug Kjašifu

“Svojim izborom i svojim djelom Kjašif nas je zadužio. Ne znam da li smo mu se ikad odužili kako on to zaslužuje? Vjerovatno nismo”, smatra Mehmed Halilović, “Najmanje što možemo učiniti je da ne zaboravimo poruku koje je iza sebe ostavio i da svoju odanost profesiji obogatimo ljudskim kvalitetima kakve je i naš Kjašif posjedovao. 'Zato što sam novinar'. Te četiri riječi su Kjašifov amanet koji nam je ostavio".
“Bojim se da smo dozvolili da nas pregazi ‘mir’ i da malo ko želi analizirati, govoriti, podsjećati na hrabrost i tragičnu smrt Kjašifa Smajlovića, kao i doprinos mnogih drugih kolega novinara i medijskih profesionalaca”, kaže Borka Rudić, “Mi još uvijek ne znamo okolnosti u kojima su ubijeni Kjašif Smailović, prva novinarska žrtva u BiH, kao ni svi drugi novinari i medijski djelatnici sradali u ratu, do Jadranka Božinovića, kao posljednje novinarske žrtve, koji je ubijen na kućnom pragu u Zavidovićima, a kamoli da je neko optužen ili osuđen za ova brutalna ubistva i zločine”.
Prema do sada prikupljenim podacima BH Novinara, 45 osoba su kao novinari ili medijski djelatnici poginuli, ubijeni ili nestali pod nerazjašnjenim okolnostima.


Autorica teksta: Elvira Jukić, Media.ba