Politika
Slova
Piše: Mehmed Pargan
Političke prilike u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku uveliko ovise o razvoju događaja na političkoj sceni u Srednjem i Donjem Podrinju. Nešto više od četvrt miliona stanovnika ovoga područja u posljednjoj deceniji značajno je odredilo današnju odnose u Sarajevu i Banja Luci. Podrinje.Online analizira koliko će ti odnosi, kroz političke partije i ličnosti koje predstavljaju građane sa ovoga područja, u budućnosti donositi stabilnost i bolji život građana. Koliko je zapravo moguće očekivati da se u djelovanju političara nadraste isključivo uskonacionalni pristup? Da li je uopće moguće Podrinje posmatrati kao cjelinu u kojoj žive Bošnjaci i Srbi kao ravnopravni, prijateljski nastrojeni i dobronamjerni susjedi? Ko treba napraviti prvi korak?

Laž: Narod tako hoće!

Povratak Bošnjaka u Podrinje otpočeo je 1996. godine sa prvim pohodima kolona izbjeglica ka Jusićima i Mahali. Od tada traje težak proces vraćanja povjerenja izgubljenog tokom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Teški zločini, krvavi rat i politika nacionalnog udaljavanja, kao garanta opstanka separatističkih ideologija i rezultata postignutih slijeđenjem tih ideologija, ostavili su teške posljedice. Međutim, stvarni život je zahtijevao saradnji i povezivanje. Baziran na svakodnevnoj potrošnji i proizvodnji, na jedinstvenom monetarnom prostoru, na kojem važe jedinstveni porezni zakoni, bilo je očekivano da ljudi počnu sarađivati. Saradnja u stvarnom životu mnogo se brže razvijala nego na nivou politike. Politika je kaskanjem za stvarnim životom pokazivala da je zapravo ona nerijetko ili pak uvijek krivac za loše odnose i rezultate na podizanju kvaliteta života ljudi, povećanju sigurnosti itd. Sa druge strane, u razvoju tih odnosa, politika koja je osjetila svoju inferiornu poziciju u reguliranju odnosa među ljudima, krenula je linijom radikaliziranja prilika, kako bi se nametnula i bila drugačija, odnosno kako bi stavila situaciju pod kontrolu. Sve je zapravo bilo bazirano na laži: „Narod tako hoće!“!
Zapravo narod je na pijaci Virdžinija pokazao kako hoće. Ljudi su počeli sarađivati, družiti se, razmjenjivati informacije. Politika je morala sve to pratiti, ali uvijek ostajući na rubu mača, pri tome pretežući ka radikalizmu. Međutim, i danas često možemo čuti od političara da bi oni nešto uradili, ali navodno ne smiju, jer šta će reći narod.
Dvadeset godina poslije možemo govoriti o značajno povraćenom međunacionalnom povjerenju. Ono se vidi i postoji na nivou svakodnevne komunikacije među ljudima koji se poznaju i komuniciraju međusobno. Na poslovnom nivou i na nivou politike još uvijek se reelacije zasnivaju na porukama koje dolaze iz Beograda, Banja Luke, Sarajeva... A to znači da Bošnjaci još uvijek ne mogu biti ravnopravni prilikom zapošljavanja u  javni sektor, a slijedom instrukcija Vlade iz Banja Luke, nemoguće je očekivati da budu zaposleni ni u privatni sektor. Sa druge strane, podrinjski Srbi i sami smatraju da su dio jedne velike prevare. U Podrinju nema radnih mjesta, veliki je broj novodoseljenih, bez prihoda, bez zemlje i bilo kakve ideje da osiguraju stabilnu budućnost na ovom prostoru. Generalno, i Bošnjaci i Srbi ovdje su nezadovoljni i nesretni. Stotine natpisa o prodaji imovine duž Podrinja govore da ljudi odavde masovno odlaze. Srbi odlaze prema Beogradu i Novom Sadu, Bošnjaci prema Njemačkoj, Švedskoj, Francuskoj...
Kome će ostati Podrinje? Da li se ovdje mogu očekivati pozitivne promjene? Na ova pitanja je teško pronaći odgovor. Vlasti iz Banja Luke su zbog lošeg izbornog rezultata SNSD-a  jasno kazale da neće podržati općine u kojima vlada Savez za promjene. To znači da Bijeljina, Bratunac, Vlasenica, Milići, Šekovići itd ne mogu očekivati da budu dio sistema, odnosno da će dobiti dio budžetskog kolača. A drugi način za razvoj ne postoji. Industrija na ovome području je u izuzetno teškoj situaciji i ne može osigurati apsolutno nikakve mogućnosti razvoja. Poljoprivreda je jedino u Bijeljini na nivou koji može osigurati samoodrživost. Sve zapravo govori da će ekonomsko-politička situacija iz dana u dan biti sve gora.
SNSD-ov minus i plus
Radikalni zaokret u odnosima prema protivnicima, i u okviru srpskog naroda, ali primarno u odnosu prema Bošnjacima, zaobišao je na sreću Zvornik, u kome već drugi mandat vlada načelnik Zoran Stevanović, visoki funkcioner SNSD-a. Zahvaljujući podršci građana iz oba naroda Stevanović je dobio punu podršku i izborio pobjedu na posljednjim izborima. Svjestan da je politička podrška stvar političkog pragmatizma Stevanović je tokom upravljanja Zvornikom relativno uspješno balansirao između interesa Bošnjaka i Srba. Nažalost, čak i takav balans, koji je možda najbolji primjer u RS, nije uspio da se izdigne i prostor posmatra kao jedinstvenu cjelinu, a ne kao zasebne interese Bošnjaka i interese Srba. Stevanović je razvio dobru saradnju sa lokalnim političkim vođstvom Bošnjaka, što je ključni faktor stabilnosti u odnosima ova dva naroda na području Grada Zvornika.
Drugi SNSD-ov načelnik u Podrinju, Mladen Grujičić, nažalost nije uspio razviti odnose sa Bošnjacima na način kako je to učinio Stevanović. Posljednjih mjeseci prisutan je napor da se ti odnosi razviju, ali insistiranje Grujičića na četničkim obilježjima, davanje nesuvislih i zapaljivih izjava, te pokušaj da se pokaže da je on samo načelnik Srba, napravili su dubok jaz nepovjerenja. To nepovjerenje se može vremenom razbijati, ali je neophodna velika politička mudrost i želja da se to postigne. Srebrenica je 22 godine poslije genocida grad koji je potpuno nerazvijen, grad potpuno zaostao i priklješten u raljama nezavršenog rata, koji nikada nije napustio ovo područje.
Kadrovi Saveza za promjene na ovom području pokazali su prilično odgovoran pristup odnosima među nacionalnim zajednicama. Najbolji primjer za to je vjerovatno Bijeljina u kojoj vlada Mićo Mićić. Iako je na posljednjim izborima borba za ovaj grad bila neizvjesna i teška, Mićić je zahvaljujući podršci Bošnjaka uspio izboriti načelničku poziciju. Ne treba zaboraviti da je vrlo ozbiljnu podršku toj saradnji i uopšte odnosima Mićića spram političkih protivnika pružio Rado Savić, načelnik Lopara, inače visoki kadar SDS. Njegova umjera politika regionalne saradnje, pokazala se veoma efikasnom zadnjih godina, prije svega u razvijanju dobrosusjedskih odnosa sa Teočakom, Sapnom i Čelićem, gdje su većinski Bošnjaci, te značajnom podrškom bošnjačkoj zajednici u Koraju, kako bi se integrisala u život opštine Lopare. Na ovaj način, Savić je nevjerovatno ojačao poziciju Lopara i osigurao implementaciju niz regionalnih projekata na polju međunacionalne suradnje.
U Bratuncu je tek posljednjih godina politička situacija krenula ka stabilizaciji i međunacionalnoj saradnji. Načelnik Nedeljko Mlađenović je godinama pokušavao voditi isključivo politiku vezanu i važnu za Srbe. Broj Bošnjaka i realna politička snaga koju oni posjeduju u ovom gradu, predvođeni Ramizom Salkićem, potpredsjednikom bh. entiteta RS, uticali su na nove političke odnose i uvažavanje političke snage Bošnjaka. U odnosu na vrijeme kada su prije desetak godina sukobi visili u zraku, danas se već može govoriti o ozbiljnoj saradnji i traženju zajedničke vizije razvoja i suživota.  Činjenica da politička snaga koju posjeduju bošnjački političari sa ovoga prostora osigurava značajna sredstva i realizaciju brojnih projekata, značajno mijenja političke odnose.
Nova generacija bošnjačkih političara

Upravo je važnost toga uticaja skoncentrisana u djelovanje četiri bošnjačka SDA-a kadra sa ovoga područja: Ramiza Salkića, Edina Ramića, Sadika Ahmetovića i Dževada Mahmutovića, značajno utjecala na kvalitet odnosa lokalnih uprava sa bošnjačkim zajednicama. Projektima koji se finansiraju sa nivoa Federacije BiH ili sa nivoa Države, zadnjih godina osigurana je izgradnja stotina kilometara lokalnih i regionalnih puteva, desetine kilometara kanalizacione, vodovodne i elektro mreže, a da pri tome Budžet RS nije opterećen. Šta više, tamo gdje su se Bošnjaci vraćali Vlada RS je bila rasterećena da ne mora ulagati. Upravo je lobiranje i realizacija tih projekata vođena kroz relacije pomenutih bošnjačkih političara i institucije u kojima oni djeluju. 
Iako suočen sa problemom nepostojanja saradnje sa predsjednikom RS Miloradom Dodikom, potpredsjednik RS Ramiz Salkić, uspio je u posljednje dvije godine da se nametne kao osoba koja je spremna preuzeti ulogu prvog bošnjačkog političara u RS-u, te ostvariti kvalitetnu koordinaciju unutar bošnjačke poliltike, ali razviti saradnju i sa predstavnicima srpskoga naroda na terenu. Bajveći broj bošnjačkih glasova u bh. entitetu RS Salkiću je otvorio vrata uticaja, te povjerenje i podršku od samog bošnjačkog vrha u Sarajevu. 
Posebno važna uloga u ovom periodu pripala je Edinu Ramiću, koji je u Vladi bh. entiteta Federacija BiH na poziciji ministra za raseljene osobe i izbjeglice naslijedio Adila Osmanovića. Ramić je, kao bivši savjetnik člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, dobio podršku i otvorene ruke da djeluje prema povratnicima. Rezultat toga su brojni realizovani projekti, a sa njima i značajan uticaj na terenu. Mnogo manji praktični i konkretni rad na terenu imali su priliku pokazati Ahmetović i Mahmutović, ali je njihova uloga nesumnjivo značajna u kreiranju globalne politike i njenog uticaja na Podrinje. Ahmetović je poslanik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, a Mahmutović je savjetnik člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. U posljednje vrijeme svojim nastupima se nametnuo i Nedim Čivić, aktualni poslanik u Narodnoj skupštini RS, nekadašnji predsjednik SO Zvornik. Također, sve prisutniji u javnom diskursu je i Samir Baćevac, iz Janje, delegat u Vijeću naroda RS, te sa prostora Ugljevika Senija Bubić, predsjednica Asocijacije žena SDA. Nova generacija bošnjačkih političra iz Podrinja skoro u potpunosti je preuzela ključne funkcije na ovom području. Iz stare generacije ostali su Mujo Hadžiomerović iz Vlasenice i Kemo Čamdžija iz Rogatice, koji su u Vijeću naroda, na poziciji predsjednika kluba delegata, odnosno potpredsjednika Vijeća. U gornjem toku rijeke Drine, u Višegradu je Bilal Memišević. Svi spomenuti kadrovi su članovi SDA. Iz opozicionih partija još uvijek se nisu profilisali kadrovi spremni da se nose sa spomenutim kadrovima SDA, tako da ćemo vjerovatno još dugo čekati da se otvori ta vrsta političke borbe. Svojevremeno je ovdje bilo ozbiljnih pokušaja, poput Ilijaza Pilava, Adiba Đozića, Sejfudina Hodžića itd, ali jačanjem SDA oni su izgubili uticaj. Nakon smrti Fadila Banjanovića SDP u Podrinju nije uspio da se konsoliduje i postane ozbiljan pretendent za osvajanje bošnjačkih glasova, tako da SDA u ovom trenutku ne treba brinuti zbog konkurencije. Međutim, posljednjih godina se često govorilo o nedovoljno dobroj koordinaciji između bošnjačkih političara sa ovoga prostora u samoj SDA, što je oslabilo snagu bošnjačkog korpusa u Podrinju, ali i u cijeloj RS. Ćamil Duraković, bivši načelnik Srebrenice, iako je izvan SDA, kao nezavisni kandidat, sa podrškom najjače bošnjačke partije, uspio je u zadnjih desetak godina ostvariti jak politički uticaj, ali njegovim odlaskom sa čela Opštine Srebrenica, izgubio se značajno i njegov uticaj.
Ključevi su u rukama predsjednika stranaka

Da li postojeća garnitura bošnjačkih političara ima znanja, snage i mudrosti da vodi Bošnjake Podrinja? Da li su ovi političari sposobni da zadrže unutarnju nacionalnu koheziju i ostvare nužnu konekciju sa srpskom politikom, koja će osigurati stabilnost, komunikaciju i suživot u Podrinju? Da li vrh stranke kojoj pripadaju posjeduje strategiju na kojoj se može temeljeti budući rad? Sve su to otvorena pitanja koja se postavljaju pred, uslovno rečeno, novu generaciju političara Bošnjaka. Pred njima je naravno i ogromna odgovornost, s obzirom da je radikalizacija prilika u ovome entitetu ostavila ozbiljne posljedice na terenu i ukoliko se ne bude vodila mudra politika međunacionalnog povezivanja i tolerancije, prostor Podrinja bi mogao biti stalni generator problema.

Izborna jedinica 3

Na drugoj strani srpska politika u Podrinju utemeljena je prije svega na liderima lokalnih uprava, iako sa ovoga prostora nekoliko značajnih imena sudjeluje u Narodnoj skupštini RS i Parlamentarnoj skupštini BiH. Kako smo već naveli Zoran Stevanović u Zvorniku, Mićo Mićić u Bijeljini i Rado Savić u Loparama imaju presudan uticaj na kompletnu političku sliku u ovim gradovima. Uzvodno, u Milićima je ta uloga pripala Rajku Dukiću, koji već decenijama „vedri i oblači“ na ovom prostoru i u vrijeme dok su Milići i Vlasenica bili jedna opština, iako sam nije formalno bio na čelu tih opština. U Bratuncu je to Nedeljko Mlađenović. Politički autoriteti u drugim opštinama nisu tako dominantni kao u spomenutim, tako da se može ustvari govoriti o odgovornosti ove političke šestorke za odnose na cijeloj regiji. Naravno, ovdje se mora dodati značajan uticaj koji ostvaruju Lazar Prodanović iz Zvornika (rođen u Bratuncu), poslanik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, zatim poslanici u Narodnoj skupštini RS: Zvorničani Dušica Savić (SNSD), Obren Marković (SNSD), Slađana Nikolić (SDS), Dragomir Vasić (SDS), Siniša Ilić (Srpska radikalna stranka), Spomenka Stevanović (DNS); Biljeljinci Milenko Vićanović (SNSD), Svetozar Jovanović (SNSD), Milica Lovrić (SNSD), Siniša Maksimović (SNSD), Igor Ostojić (SDS), Milan Dakić (DNS), Zlatko Maksimović (samostalni poslanik), Vojin Mitrović (samostalni poslanik), Neda Petrić (samostalni poslanik), te iz Milića Radovan Višković (SNSD),  Šekovića Dragan Galić (PDP) i Foče Zdravko Krsmanović (NDP) i Veljko Marić (SNSD).
Ovako velika prisutnost kadrova iz Podrinja u Narodnoj skupštini RS, u kojoj je od Bošnjaka samo Nedim Čivić, iz Zvornika, govori o nekoliko činjenica. Prvo, većina poslanika je utopljena u politike velikih stranaka, odnosno Saveza, tako da ne mogu odlučivati, donositi prevagu ili biti značajniji faktor u kreiranju odnosa. Oni će djelovati onako kako djeluje vrh stranke. Sa druge strane, pojava većeg broja nezavisnih poslanika daje mogućnost relaksiranja odnosa na terenu. Nažalost, Bošnjaci imaju skoro beznačajnan uticaj i male mogućnosti da bi mogli kao ravnopravan politički partner sudjelovati u kreiranju demokratskog ambijenta, u kojem će svi građani da se osjećaju sigurno i komotno. Prema broju Bošnjaka sa posljednjeg popisa, Podrinje bi na narednim Opštim izborima moglo dati najmanje tri poslanika Bošnjaka u Narodnu skupštinu RS. U takvoj situaciji već bi se značajnije mogli kreirati razgovori i dogovori, te planirati suradnja. U ovom trenutku je očigledno da su svi ključevi moguće suradnje i napretka u rukama predsjednika velikih stranaka. Dakle, iz svega se može izvesti zaključak: razgovori moraju ići odozgo, sa političkog vrha, a život već ide odozdo.